Hrabar eksperimentalni dvostruki album, pun političkog naboja, bio je veći od punka.
London Calling
The Clash
35
Koliko god dobra bila prva dva albuma The Clasha, većinom su se temeljili na osnovama punka koji je 1979. godine već djelovao pomalo ograničeno, pa čak i retrogradno. Smješteni u improviziranom prostoru za vježbanje uz autolimarsku radionicu, članovi benda počeli su vježbati obrade u stilovima koji su naizgled bili izvan njihove zone udobnosti, kao što su reggae, soul, rockabilly i pub rock. London Calling nije samo zamijenio stilsku sažetost eksperimentiranjem, već je obilježio trenutak kada je The Clash postao veći od punka.
Ono što je bilo (i još uvijek jest) izvrsno u vezi s albumom London Calling nije samo koliko je terena pokrio već i koliko je jednostavno bend sve to prisvojio. Oni su teški („Death or Glory”, „Hateful”), oni su laki („Revolution Rock”, „Lover’s Rock”), pjevaju o javnim problemima („Clampdown”), privatnim odnosima („Train in Vain” Micka Jonesa) i promoviraju već prežvakanu temu kako su naši unutarnji životi uvijek plod naše (vanjske) stvarnosti. Ono što se nekoć prikazivalo kao lokalna borba, tj. siromašni bijeli engleski klinci koji traže budućnost nakon što se suoče sa sve slabijim mogućnostima, postalo je međunarodno: općenite teškoće ljudi iz radničke klase i balade običnog čovjeka.