Na soundtracku koji je stvorio zvijezde trauma je zvučala erotično, a spasenje nesmotreno.
Purple Rain
Prince
4
Ne možete valjano ispričati priču o problematičnom glazbeniku čija teška osobnost naizgled opovrgava njegovu glazbenu genijalnost bez… pa glazbenog genija. U tom je smislu soundtrack za film „Purple Rain” započeo s najvećom zamislivom razinom zahtjevnosti, a činjenica da u njegov uspjeh nitko ne sumnja najveća je ostavština samog projekta.
„Dobio je Oscara za Purple Rain. Nijedan se drugi uradak ne može smatrati politički nabijenijim jer on je to odradio do kraja i na svoj način.”
Pharrell Williams
Budući da se pola pjesama s albuma našlo na Top 10 listama, Prince Rogers Nelson upravo se zahvaljujući tom soundtracku pretvorio iz poznate zvijezde koja je dobila priliku glumiti u ljetnom blockbusteru temeljenom na svom životu u jednog od najprepoznatljivijih i najupečatljivijih pop glazbenika svih vremena. Time, naravno, ne umanjujemo utjecaj samog filma, koji ima svojih čari (tu ne možemo ne spomenuti Morrisa Daya), nego naglasak stavljamo na Princeovu sveobuhvatnu privlačnost, žanrovsko- i rodno-fluidnu virtuoznost te devet savršenih pop-soul-dance-rock-R&B-funk-kakvih-sve-ne pjesama, koje su progutale sve i svakoga koji se našao u njihovoj orbiti.
Briljantnost albuma Purple Rain leži u načinu na koji on miješa naizgled kontradiktorna raspoloženja – požudu, predanost, intimnost i otuđenje – u ujednačenu smjesu. Prince je postigao da trauma zvuči erotično („When Doves Cry”), a spasenje nesmotreno („Let’s Go Cry”). Njegova su seksualna odstupanja produhovljena, dezorijentirajuća i gotovo psihodelična („Darling Nikki”, „Computer Blue”), a duhovna su putovanja uzemljena kroz mehaniku gitarskog sola („Purple Rain”). Album je obarao rekorde i izazivao kontroverze, pri čemu je najpoznatiji primjer pretjerana reakcija Tipper Gore na temu ženske masturbacije u pjesmi „Darling Nikki”, što je rezultiralo političkim lovom na vještice i raspravama kongresa o etičnosti pop glazbe. Princea se često uspoređivalo s Jimijem Hendrixom zbog načina na koji je miješao glazbu koja je istovremeno djelovala crnački i bjelački, svjetovno i sakralno. Na kraju preostaje samo činjenica da taj umjetnik nije imao prethodnika, ali ni nasljednika.
