Mračan i nepokolebljiv klasik vratio je u rock pravu opasnost.
Appetite for Destruction
Guns N' Roses
52
Epohalni debi Guns N’ Rosesa iz 1987. godine nije samo mračan već ne preže pred svojim potpunim utjecajem, bez obzira na to koliko on ružan bio. Pjesme o drogama nisu govorile o samom osjećaju, već o potpunom gubitku svijesti („Mr. Brownstone”, „Nightrain”), a pjesme o seksu nisu se naslađivale fizičkim činom, nego pratećom moći („Anything Goes”). Kad su nam isporučili himnu, u njezinoj su pozadini bili prljavština i jad („Paradise City”), a balada nam je pružila paranoični osjećaj da ništa toliko čisto ne može biti stvarno („Sweet Child o’ Mine”).
U ono je vrijeme bend smatran protuotrovom za uglađenost kojom je obilovao pop-metal koji je dominirao top ljestvicama i radiostanicama. Bio je poput Rolling Stonesa u odnosu na pop bendove ranih 60-ih. No Appetite nije samo komercijalno pratio u stopu te bendove, već ih je potisnuo, otvarajući put oštrijoj estetici. A pritom je donekle postavio temelje za smrtni udarac grungea koji je uslijedio nekoliko godina poslije. Opušteno sviranje nekih bendova djeluje oslobađajuće… No kad smo čuli Guns N’ Roses – to je zvučalo kao prijetnja.
„Pretpostavljam da je žanr bio hair metal ili tako nešto. Meni je album na prvu postojao izvan tog okvira. Imao sam osjećaj da su svi drugi bendovi pokušavali napraviti taj album.”
Pete Wentz