Vrhunac neo-soul pokreta 90-ih i mješavina crnačke inovacije.
Voodoo
D'Angelo
57
Kada je D’Angelo objavio svoje remek-djelo Voodoo na prijelazu stoljeća (pet godina nakon debija Brown Sugar), odmah je bilo jasno da je izbjegao zastrašujući neuspjeh drugog albuma kako bi evoluirao u glazbenika kojem je podjednako stalo do odavanja počasti prošlosti, kao i do praćenja vlastitih umjetničkih impulsa. U to je vrijeme neo-soul pokret bio alternativa blještavijem hip-hopu i R&B-ju 90-ih, a Voodoo je predstavljao njegov vrhunac: mješavina crnačke inovacije – bluesa, jazza, soula, funka, pa čak i gospela – začinjena spektrom ljudskosti, od očaja do ekstaze.
Beatovi koji se nalaze na albumu dovoljno su jaki da vas progutaju, čak (ili pogotovo) nakon što potraju dulje od šest minuta. Uzmite, naprimjer, najpoznatiji singl „Untitled (How Does It Feel)”, čiji namjerni ritam nalikuje zavođenju, ili pak obradu pjesme „Feel Like Makin’ Love” Roberte Flack – svaka pjesma djeluje kao da pripada zajednici, dok instrumenti obavljaju jednako velik posao kao i D’Angelov elektrificirani falset. Ako je Brown Sugar bio kontrolirana vatra, onda je Voodoo šumski požar eksperimentiranja, koji balansira između opuštene improvizacije i preciznosti dobro uvježbanog genija.
„Postoji lakoća u produkciji, u aranžmanima i u sviranju. Kao da ništa nije progurano ili isforsirano. U svemu se tome krije jednostavna elegancija koju baš volim.”
Sara Bareilles