Bučna, konfrontacijska iskrenost koja i dalje zvuči revolucionarno.
The Velvet Underground & Nico
The Velvet Underground & Nico
60
Kada je objavljen album The Velvet Underground & Nico početkom 1967. godine, bio je dio kontinuuma koji je uključivao beat poeziju, pop art i filmsko stvaralaštvo francuskog novog vala, tj. pokrete koji su odbacili mitove o stručnosti i stavili umjetnost u ruke onih koji su je željeli stvarati. Glazba je mogla biti bučna i konfrontacijska („European Son”, „The Black Angel’s Death Song”), ali i slatka („I’ll Be Your Mirror”). A čak i kad bi postala mračna, nikad nije bila teško razumljiva („Heroin”, „I’m Waiting for the Man”).
Poznata je izjava Briana Enoa da se album možda i nije prodao u previše primjeraka, ali da je svatko tko ga je kupio osnovao bend. Jasno, govorio je o utjecaju njihove glazbe. Ali mogao je isto tako govoriti i o njihovom stavu dok su ga stvarali jer Lou Reed i ekipa nisu zvučali kao prosječni ljudi, no definitivno nisu zvučali ni kao profesionalci. A u vrijeme kada je američka kontrakultura naginjala psihodeliji, hipijevskom ljetu ljubavi i neodređenim snovima o tome kakav bi svijet trebao biti, The Velvet Underground prigrlio je iskrenost koja i danas zvuči revolucionarno.