Glazba za plakanje ili smijeh, i to na iste pjesme.
The Queen Is Dead
The Smiths
66
Morrissey je već pokušavao postati Oscar Wilde pop glazbe, ali zahvaljujući trećem albumu The Smithsa prvi se put činilo da bi mogao osvojiti tu titulu. Mnogi su pokušali oponašati kemijsku reakciju između njegovog vječnog očaja i zvonkih gitara Johnnyja Marra, ali nitko nije uspio ponoviti tu formulu indie rocka i stvoriti pjesme o tuzi koje je zabavno slušati.
The Queen Is Dead ostaje najdramatičniji (ili možda melodramatičniji!) album benda, a bavi se Mozovim problemima sa svime, od slave („Frankly, Mr. Shankly”), preko celibata („Never Had No One Ever”), sve do njegovog uobičajenog arsenala neograničenog samosažaljenja („Bigmouth Strikes Again”, „The Boy With the Thorn in His Side”). A ide toliko daleko da se čak poistovjećuje s povijesnim osobama kad kaže: „Now I know how Joan of Arc felt”.
Taj samoparodirajući pristup najbolje funkcionira u uzbudljivom ritmu nevjerojatno romantične pjesme „There Is a Light That Never Goes Out”, gdje on pjevuši: „If a double-decker bus crashes into us, To die by your side is such a heavenly way to die.” Nijedan drugi bend nije se tako otvoreno ispovijedao i pripovijedao o svemu, svojevoljno iskazujući iskrenost i drskost.
„Vjerovali ili ne, Smithsi su križali ženske grupe s elekroničkom glazbom.”
Johnny Marr
The Smiths