Debi benda iz Bristola osmislio je umirujući, no neugodni zvuk trip-hopa.
Dummy
Portishead
67
Malo je debija bilo tako jasno i potpuno oblikovano kao Portisheadov album Dummy iz 1994. godine. Bio je to predložak downtempa za jezivi zvuk koji će postati poznat kao trip-hop. Nazvan po britanskoj TV drami iz 70-ih o gluhoj ženi koja postaje prostitutka, album je pun scratchinga gramofona, drhtavih bubnjeva i struganja fragmentirane gitare, a sve je ukorijenjeno u kristalnom falsetu pjevačice Beth Gibbons koja pjeva o crnilu, tami i vječnosti u pjesmi„Wandering Star”.
„Morali smo se čvrsto držati svojih odluka kada je bila riječ o tome što želimo, a što ne želimo raditi.”
Geoff Barrow
Portishead
Pjesme koje se ističu, kao što su „Sour Times” i „Glory Box”, uljuljkavaju slušatelja u trans ispunjen filmskim zvukovima žica, jasnim bubnjarskim ritmovima i baršunastim Gibbonsinim vokalom. Taj je zvuk postao sveprisutan među suvremenicima kao što su Morcheeba, Mono i Sneaker Pimps te je čak doveo do toga da Dummy bude pogrešno klasificiran kao umirujuća glazba. Ali nemojte se zavarati! Ta glazba uživa u izazivanju nelagode te je jednako sposobna umiriti slušatelja svojim toplim melodijama koliko i uzdrmati ga. Dummy je ploča za noćne ptice, posvuda i uvijek.