Ekstremna, lagana mješavina industrijskog noisea i popa koja je unatoč svemu postala masivna.
The Downward Spiral
Nine Inch Nails
74
Čak i kada je bendovima poput Nirvane bilo „dopušteno” steći slavu, drugi album Nine Inch Nailsa The Downward Spiral djelovao je ekstremno. Trent Reznor jednom ga je opisao kao „proslavu samouništenja u obliku konceptualne ploče koja je nekako uspjela postati multiplatinasti svjetski hit.”
Nadahnut Iggyjem Popom, Louom Reedom i berlinskom trilogijom Davida Bowieja, Spiral je gurnuo industrijski pop albuma Pretty Hate Machine u neočekivanim smjerovima, eksperimentirajući pjesmama o neuzvraćenoj ljubavi („Piggy”), discom i soulom („Closer”) te baladama koje su izražavale gotovo uznemirujuću razinu krhkosti da je samo slušanje djelovalo voajeristički („Hurt”). Čak i pjesme koje su nastavile u istom pravcu kao prethodna glazba benda (poput isprekidanog hardcorea na „March of the Pigs”) sada su postale drastično agresivnije pa su tiši trenuci albuma djelovali umorno.
Zvuk albuma jednako je polariziran te miješa digitalno s analognim, kolaže samplova sa živim i naturalističkim izvedbama. A ako album ima definirajući trenutak, to je definitivno vrhunac pjesme „Closer”, gdje mehanički synth-funk ustupa mjesto iskrivljenom, usamljenom klaviru. Nakon Spirala glazbenici više nisu morali birati hoće li biti rock bend ili elektronički producenti jer Reznor je uspješno spojio to dvoje.