Prvijenac visoke svećenice punka besprijekorno je isprepleo tradiciju i radikalizam.
Horses
Patti Smith
83
Patti Smith je na neki način bila tradicionalistkinja. Naime, inspiraciju je crpila iz radova Boba Dylana, Micka Jaggera i popa 60-ih. No istovremeno je bila i radikalna, a to se očitovalo kroz njezinu odlučnost, intenzitet, način na koji je poezijom i jazzom informirala novonastalu, grubo oblikovanu umjetničku i punk scenu u središtu New Yorka, citirajući Rimbauda i Kerouaca. Njezin debi iz 1975. godine (u produkciji Johna Calea iz The Velvet Undergrounda) pokrivao je sve to i više od toga.
Čarolija albuma Horses leži u tome što zvuči prožeto poviješću rocka, a istovremeno pokušava prenijeti glazbu kao da je nitko prije nije čuo. Pa kada svoju adaptaciju Themove „Glorije” započne stihom: „Jesus died for somebody’s sins, but not mine”, tako nas podsjeća da je rock – zvuk otpadnika. A kada apokaliptične vizije pjesme „Land” ustupe mjesto hitu iz 60-ih „Land of 1000 Dances”, to je zato što je izražavanje tinejdžera kroz vlastita tijela, na svoj način, sveto. A kad „Birdland” završi sa Smith koja pjeva doo-wop, to je zato što riječi ponekad nisu dovoljne.
„Samo taj dugi format, ta izgovorena riječ, način na koji je svirala s bendom uživo – u tom je kontekstu razina inovacije tolika da briše granice između disciplina.”
Liz Phair