Potresni pop-kulturni događaj neizbrisiv je ne samo zbog svojeg bijesa, nego i zbog nevinosti.
Nevermind
Nirvana
9
Čak i danas, godinama nakon što ste prvi put osjetili njegovu oštrinu, refren pjesme „Smells Like Teen Spirit” još uvijek zvuči opasno – preglasno, preružno i preuzrujano – za bilo koji mainstream. A opet uvodna paljba Neverminda nije označila samo neočekivan početak slave za trojac iz Seattlea već je preokrenula popularnu kulturu na načine kakve otada nismo doživjeli. Punk je postao pop, grunge je ušao u globalni žargon, zidovi industrije su se urušili, a glavni pjevač Kurt Cobain pretvorio se u nevoljki glas generacije koja je tražila katarzu. I sve se odvilo (naizgled) preko noći. Ali ono što Nirvanin drugi album čini posebnim nije bijes, već njegova nevinost. Jer koliko god na trenutke imao proganjajuć i izjedajuć prizvuk, to nikad nije na račun melodije, umijeća stvaranja ili ljudskosti.
Stara je škola bila još uvijek živa i zdrava. Naime, Black Album Metallice i dvostruki album Guns'N'Rosesa Use Your Illusion izdani su otprilike u isto vrijeme kao i Nevermind. A dok se album prodavao gotovo jednako dobro kao i navedena dva – nakratko početkom 1992. čak je i preuzeo naslov najprodavanijeg albuma u SAD-u (kada je izgurao s tog mjesta Dangerous Michaela Jacksona) – utjecaj Nirvane proširio se daleko izvan puke ekonomije te je raskrčio put generacijama glazbenika okrenutih budućnosti, od Radioheada do Billie Eilish. Oni se nisu predstavljali kao rock bogovi, već kao obični (i vrlo emocionalni) smrtnici. Umjesto modela u kožnim hlačama servirali su nam ponosnog feminista koji je vrištao sve dok mu nije pukao glas („Territorial Pissings”). Umjesto ulaštenih power balada isporučili su nešto krhko i surovo („Polly”, „Something in the Way”).
Tjeskobnost Nirvanine glazbe nije proizlazila samo iz stihova već i njihovih izvedbi. Nijedna Cobainova mudrost ili bijes ne bi tako odjeknuli i potresli cijelu kulturu da nije bilo harmonije koja bi ih uvijek ublažila.
