Dylan se prebacio na elektroniku i za sobom povukao cijelu kulturu.
Highway 61 Revisited
Bob Dylan
14
„I need a dump truck, mama, to unload my head”, povikao je Bob Dylan negdje na sredini svojeg bogojavljenskog albuma iz 1965. godine. Dylan, koji je u tom trenutku bio neslužbeni pjesnički laureat mladih i podrugljivi glas nadolazeće kontrakulture, imao je mnogo toga na umu. U svibnju 1965. vratio se potpuno iscrpljen s vratolomne britanske turneje, nakon što je objavio pet albuma u svega tri godine. Je li riječ bila o tome da nije imao o čemu govoriti ili mu je tek manjkalo volje da kaže sve što misli?
„To je taj prijelaz… u rock zvijezdu. I trenutak kad učiniš nešto malo drukčije i usput razbjesniš hrpu ljudi.”
Ondara
U ovih devet pjesama Dylan je prošao kroz gotovo sve, od svjetskog barbarstva u „Just Like Tom Thumb's Blues”, preko površnosti visokog društva u „Ballad of a Thin Man”, do zapletenosti i trnovitosti srca u „It Takes A Lot to Laugh, It Takes a Train to Cry”. Dok je rat eskalirao, a zemlja se tresla, Dylan se borio sa svojim novim statusom. Bile su to slike pregrijanog uma koji je pretočio odglumljeno kazalište ljudskog iskustva u pjesmu. To je pak slušateljima pružilo nešto za što su se mogli uhvatiti dok su se jezik i pejzaž rocka mijenjali u stvarnom vremenu. A sve je to bilo vidljivo na albumu Highway 61 Revisited, koji je ujedno i sam bio zaslužan za promjene.