Razorni konceptualni album koji je počeo brisati binarni koncept identiteta i proširio mainstream rock.
The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders From Mars
David Bowie
24
Koncept dekadentne, izvanzemaljske rock-zvijezde na petom albumu Davida Bowieja bio je revolucionaran, ali subverzivnost se nalazila u glazbi. Bila je gadna, ali glamurozna („Moonage Daydream”, „Suffragette City”), teatralna, ali intimna („Five Years”), iskonski punk („Hang On to Yourself”), ali i kabare za publiku koja nikad na to ne bi pristala („Rock 'n' Roll Suicide”). Bowie govori o sebi u trećem licu, ali je toliko arogantan da ga obožavatelji ubiju zbog toga („Ziggy Stardust”). U tolikoj je zabludi da misli da rock'n'roll može spasiti svijet, ali je i tako hrabar da je spreman umrijeti pokušavajući to dokazati („Star"). Lukavstvo ga sruši, ali i oslobodi.
Album je počeo brisati binarni koncept roda, seksualnosti, izvedbe i identiteta. Ali je i pomogao općenito proširiti vokabular mainstream rocka, oslanjajući se na koncepte iz undergrounda. Nazvati ga površnim ili neautentičnim promašilo bi poantu. Poput Andyja Warhola, Bowie se prema svojoj umjetnosti djelomice odnosio kao prema sintezi vlastitih interesa. Unatoč svim načinima na koje je u ono vrijeme bio radikalan, album Ziggy Stardust ukazivao je i na referentnu, hiperpovezanu budućnost koju svi poznajemo, a u kojoj postavljanje služi kao kreacija.
„Bila je to njegova pjesma o Jimiju Hendrixu. Kad je prvi put vidio Jimija Hendrixa u Londonu, svi su mrzili Jimija, ali on je bio toliko otvoren da je mogao to priznati i pretvoriti u hit, čovječe.”
Q-Tip
o pjesmi „Ziggy Stardust”