Potvrda nesputanog iskazivanja vlastite umjetničke čudnovatosti, istovremeno masivne i minimalističke.
5
U četiri godine između debitantskog albuma channel ORANGE i drugog albuma blond, Frank Ocean otkrio je komadiće svojeg privatnog života. Naime, na društvenim mrežama objavio je da je zaljubljen u muškarca, ali je i dalje ostao tajanstven i skeptičan prema slavi kao i prije, a usto je povremeno izazivao novom glazbom nakon čega bi nestao bez traga. Međutim, iza sjajne inovacije stoji mnogo rada, stoga kada je objavljen blond – dan nakon 24-satne umjetničke streaming performanse (Endless) – te s časopisom tiskanim u ograničenom izdanju nazvanim „Boys Don't Cry”, njegova je svojevoljnost djelovala kao dio pomno promišljene tajanstvenosti. Čak se i očita neodlučnost oko službenog pisanja naziva albuma danas može smatrati njegovim tipičnim nestašlukom.
Endless je predstavljao svjetovnu ljepotu Oceanove obrade drveta u studiju, praćen apstraktnom i vijugavom ambijentalnom glazbom. blond je gradio na tim idejama i prožeo ih s više forme te je koristio neuobičajen, često minimalistički pristup prozračnim harmonijama i uvijek prisutnoj pripovjednoj lirici. Oceanovo je samopouzdanje presudilo što je preuzeo rizik stvaranja velikog multimedijskog projekta kao drugi album, ali se proširilo i na njegovo kantautorstvo. Tako mu je glas sigurniji („Solo”), a spremnost iskapanja čudnih impulsa još izraženija („Good Guy” i „Pretty Sweet”, između ostalih).
Iako se na albumu blond nalazi 17 pjesama unutar jednog (brzog) sata, sadrži široku paletu ideja, a ujedno je dokaz inteligencije iskazivanja vlastite umjetničke čudnovatosti i uvjerenja da će vas publika dočekati gdje god se nalazili. I ona je to i učinila. A Ocean se etablirao kao generacijski glazbenik koji je jedinstveno prikladan za složenosti i grčevite promjene drugog desetljeća 21. stoljeća.
„Uvijek mu kažem da mi se [Blonde] sviđa mnogo više nego channel ORANGE. Ne volim uspoređivanje, ali me labavost strukture, akorda i drugog na Blondeu pogađa na dubljoj razini.”